Srednja škola "Jure Kaštelan" Omiš

Nazivajući sebe u šali mladim kroatistima dojmljivim predstavljanjem rada „Boje u pjesništvu hrvatskih književnika“ obogatili su ovogodišnji Festival znanosti, čiji je lajtmotiv upravo boje, 9. travnja 2019. u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu.

Obrađujući pjesnike u nastavi, nastavnica se nije zadovoljila samo odabranim antologijskim pjesmama, smatrajući da postoji cijela paleta manje poznatih kvalitetnih pjesama, ali i da učenicima mitski daleko i stereotipno dosadno pjesništvo, i čitanje uopće, treba približiti i oživotvoriti. Osnovni cilj bio je dodatno ih motivirati na posudbu i čitanje „zaboravljenih“ hrvatskih pjesnika „tamo negdje u mračnim kutovima“ školske knjižnice. Ujedno ih, barem nakratko, odmaknuti od svijeta mobitela, instagrama i videoigrica, a približiti im rječiti svijet hrvatskog pjesničkog pera. Zato smo odlučili zajedničkim snagama deset odabranih hrvatskih pjesnika obojiti.

Kroz dulji vremenski period učenici su iščitavali zbirke pjesama i analizirali stihove. Svakom su pjesniku dodijelili njegovu karakterističnu boju. Onu koju pjesnik koristi kao konkretni atribut, ali i o kojoj, češće, progovara kroz emocionalnu kategoriju. Pokušali su odgovoriti postavljenoj tezi kako u poetskom opusu odabranih književnika boja predstavlja ključ iščitavanja, tj. nosi značenjsku i funkcionalnu ulogu u pjesmi. Tako je Miroslavu Krleži pripala avangardna crvena, pogodna za krležijanski bunt, kaos, dinamiku, ekspresiju krika i njegovu specifičnu baroknu metaforu. Vesni Parun ružičasta je boja pak „bijeg“ u sanjarske predjele i vječni pogled kroz djevojački ružičaste naočale, ali i ružičasta kao naznaka feminističkih zalaganja u, tada muškoj, hrvatskoj književnosti. Posve očekivano, Pupačićeva iskrena „zelena poezija“ odmor je za dušu u evokacijskim slikama zavičaja, mladosti, ali i duboke nade. Milićevićeva je smeđa, baš poput njegove tvrde nepokorne poljičke zemlje, čiji „korijen traži prstima kopajući zemlju“. Kaštelan upravo sivom uspostavlja ravnotežu između tradicionalnog i modernog, između „malo kamena i puno snova“. Siva gotovo postaje (personificirana) osoba kod Kaštelana! Posebno zanimljivo neočekivano nam otkriće tijekom istraživanja jest kako pjesnici upravo akromatskim bojama, tj. nebojama, (Ujević bijelom, Matoš crnom, a Kaštelan sivom), slikaju najdublje dimenzije života i smrti. 

Vodeći se ključnom metodom „(na)učiti učenike kako učiti“ naglasak je bio na međupredmetnoj povezanosti kroz područja psihologije, povijesti, geografije, vjeronauka, filozofije, biologije, glazbene i likovne umjetnosti. Tako se šimićevska plava povezivala s inteligencijom, mističnosti, mudrosti, ali i Schopenhauerom. Pronalazili su se i arhetipski, sizifovski motivi u smeđoj boji. Također, učenici su produbili znanja o stilskim izražajnih sredstvima u novom ruhu pjesničkih obojenih asocijacija. Jedna od njih jest kako je, za razliku od Krleže, mizoginista (?), Ujevićeva (platonska) žena svetica metafora bijele.

Mlade slikarice naše škole, Vanesa i Lucija, zaslužne su za izložbu slika, koja je bila izložena za vrijeme predavanja. Naime, naslikale su slike u (odabranoj) boji pjesnika i s njihovom odgovarajućom tematsko-motivskom odrednicom. Cijelo predavanje pratila je Antonija na gitari, milozvučno svirajući svijetle i tamne „boje“ glazbe. Samo predavanje završili smo pjevajući zajedno s publikom stihove Ujevićeva Odlaska obojene antitetskim poimanjem bijele  (djetinje nevinosti, ali i staračke samoće) zbog nostalgije prema rodnom zavičaju: Tamo, tamo da putujem.

Zaključili smo da je boja, u svim svojim slojevima, značenje i simbol. Neizostavni je gradivni „materijal“ hrvatskih majstora riječi. Boja je karakter - i pjesme, i pjesnika! Jednoglasan zaključak jest i kako istraživačkim radom učenik nije samo promatrač u nastavi „ex cathedra“, kao što ni prepoznavanjem (značenja) boje u pjesmi čitatelj više nije pasivni promatrač, već postaje subjekt lirskoga teksta. I tek tada pjesnička riječ zadobiva potpuni smisao!

Sa zbirki hrvatskih pjesnika skinuli samo „prašinu“, (čitajmo: predrasude), a osim što smo oživjeli ljepotu boja pjesništva, učinili smo ih nama mladima bližima. Na samom kraju zapitali smo se nije li pjesnik prvo na praznoj „hartiji“ upisao ime boje, a potom nizao ostale asocijativne svjetove. U svakom slučaju, metodom učenja da se pjesnika lakše zapamti kroz boju, raznim bojama obojili smo hrvatski pjesnički, ali i naš svijet. Zato su na kraju boje ovogodišnjeg Festivala za nas bile boje kreativnosti, boje uživanja u učenju i ponad svega boje zajedništva. Poticaj su nam da onim vedrim, vidrićevskim, cesarićevskim i pupačićevskim, svakodnevno (o)bojimo svijet, a posebno do nekih novih - jednako zanimljivih i poučnih - festivala.

Najljepša hvala, prvo - mojim vrijednim i hrabrim učenicima, a potom Festivalu znanosti, Sveučilištu u Splitu i Gradskoj knjižnici Marka Marulića na suradnji i gostoprimstvu! Radujemo se budućoj suradnji!

                                                                              Jelena Alfirević, prof.

http://www.festivalznanosti.hr/2019/split/?eventId=268