S neizmjernom tugom u srcu opraštamo se od našega dragog učenika Roka Rade Pešića koji nas je iznenada napustio ostavivši za sobom tišinu koju prekidaju vapaji čežnje i molitve.

Dragi naš Rade,
život nas svakodnevno podsjeća na to koliko je nepredvidiv, kratak, težak, okrutan… Dovoljne su stotinke da se lagani lahor pretvori u olujne vjetrove koji ruše sve pred sobom. Takav jedan razorio je jednu mladost, budućnost, prijateljstvo, ljubav… Izmjenjuju se krik i muk, nevjerica i bol koja razdire srca svih onih do kojih je doprla tvoja plemenitost, nesebičnost, skromnost. Još jučer si sa svojim školskim kolegama sjedio u predzadnjoj klupi smiješeći se onim svojim samozatajnim polusmiješkom i
osvajajući nas toplim pogledom, još jučer si planirao, sanjao…

Tvoj iznenadni odlazak ostavio je prazninu u školskim hodnicima, učionicama, na sportskom igralištu, u srcima onih koji su svakodnevno bili svjedoci tvoje iznimne osobnosti, u srcima tvojih razrednih i školskih kolega, u srcima tvojih nastavnika. Bol koja nas čini neutješnima probat ćemo zamijeniti sjećanjima na tvoj dragi lik kojim si plijenio, osjećajem ponosa jer si bio dio nas. Na te sad čeka neki drugi svijet, svijet anđela koji će te prigrliti umjesto nas, s kojim ćeš dijeliti svoje snove. Nama je ostalo nastaviti živjeti u nadi da ćeš nam otamo negdje ponekad uputiti svoj zavodljivi
osmijeh i onaj prepoznatljivi iskreni pogled koji će nam pomoći prevladati tugu koju trenutno osjećamo.

Dragi Rade, 

počivaj u miru Božjemu i nastavi nam sjati s neke najsjajnije zvijezde!
Obitelji i prijateljima izražavamo iskrenu sućut s vjerom da će pronaći utjehu u sjećanjima, molitvama i u podršci koju će pružiti jedni drugima.

Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
svejedno.

I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.

Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.
Nema rastanka.

Nema smrti.

Ako osluškujem vjetar,
čujem tvoj glas.

Ako u smrt gledam,
čujem tvoju pjesmu.

Rastanak, J. Kaštelan